cleo
Uglednik
Broj postova: 8283
Join date: 28.05.2009
|
|
|
 Zivot na Aerodromu - Kava
|
|
Primjer borbe protiv predrasuda i padanja u njihovu klopku.
Hvala Bogu danasnji svijet napokon sve vise ulaze u jacanje svijesti o postivanju unatoc medusobnoj razlicitosti, takozvane Political correctness - mrske mi jer previse zlorabljene definicije.
Jedna od najvecih gluposti koje je izmislilo covjecanstvo je po mom misljenju klasificiranje ljudi po boji koze, religiji, porijeklju, nacionalnosti- gluposti koje su cesto izmisljane da bi opravdavale ratove, osvajanja i pljacke a jos cesce su ih izazivali.
Odrastamo u drustvu a ne kao izolirani pojedinci, i produkti smo drustva, i koliko je to drustvo jace zatrovano predrasudama, duza ce i mukotrpnija biti nasa borba protiv istih.
To vrijedi za nas sve kao pojedince i o nama samima ovisi koliko ce svatko od nas osobno uloziti u tu borbu.
No koliko smo sami produkt vlastitog okruzenja, toliko su to isto i individue cije nas ponasanje ponekad izbaci iz takta i povuce korak unazad, radi kojeg smo kasnije ljuti sami na sebe. Oni to ne rade namjerno, niti ne primjecuju vlastito ponasanje - jer tako su se eto jednostavno navikli ponasati.
Ispricati cu vam svoje danasnje putovanje koje mi je potaknulo ovo razmisljanje.
Danas sam se vratila iz Zagreba u Pariz.
Za mene je svako putovanje u Zagreb ogromno uzbudenje, zivim vec dugo daleko od moje porodice i dragih mi ljudi. Svaki sam put kada dodem rastrgana jer zelim provesti sto je vise moguce vremena sa svojom obitelji, sa sve brojnijom djecurlijom (svojim necacima koje naravno obozavam) i sa svojim prijateljima.
Ta druzenja su za mene vrlo dragocijeni i prekrasni trenutci, biseri kojih zelim skupiti sto vise u kratkom vremenu pa si slozim sumanut raspored, i putovanja u Zagreb postanu fizicki i emotivno napornija od bilo kojeg poslovnog putovanja.
Jucer sam bila jako jako umorna, ali nakon sto su moji necaci, jednako uzbudeni ovim druzenjem, napokon zaspali nesto prije jedanaest odlucila sam ipak izaci sa svojim prijateljicama koje su me cekale i dosla sam doma nakon jedan, zaspala oko dva i probudila se u sest. Strgana.
Popila sam sa mamom dvije kave na prazan zeludac ( vecer prije sam naravno zaboravila vecerati) i dok me moj brat vozio na aerodrom pozlilo mi je.
Dobri i razumni policajac je dozvolio mom bratu da privremeno ostavi auto ispred aerodroma, malo smo se prosetali po svijezem zraku, bilo mi je nesto bolje i odlucila sam ne propustiti let.
No u cekaonici ispred boardinga je bilo previse ljudi, pre vruce i pre zagusljivo i cinilo mi se kao da cu se srusiti. Zamolila sam jednu hostesu da pozove doktora, ispratili su me van na svijezi zrak, pa u praznu zonu dolaska. Svi su bili jako brizni i divni sa uobicajenim pitanjima - da li je tlak (ne znam, inace je normalan) da li ste jeli (bas i nisam) hocete li cokoladice, vode, sjesti, leci, prosetati se ??????
Napokon su dosle doktorica i sestra, izmjerile mi tlak, secer, krv, srce, pluca, temperaturu - i rekli da je sve u redu - pa mi rekli, Vi ste vjerojatno pre umorni i pre uzbudeni - ovisi o Vama da li zelite na putovanje ili ne, ali koliko mozemo mi vidjeti na srecu ste zdravi. Odlucila sam se da ipak krenem. U avionu sam se prvih pol sata borila sa osjecajem mucnine i "lovila zrak" i onda mi je polako postalo sve bolje iako daleko od forme.
Stigli smo u Pariz, ja sam prva izletjela iz aviona da sto prije izadem iz zgrade na zrak, i ispred policijske kontrole me docekalo neugodno iznanadenje: bilo je najme oko 500 ljudi na samo dva otvorena saltera, nagurano u onom danas toliko popularnom labirintu od zutih traka. Bilo ih je toliko da je red isao i izvan traka. Jebena nocna mora!!! I bili su gotovo svi arapi, vecina zena potpuno prekrivena.
Njihovo cekanje u redu je izgledalo kao borba za prezivljavanje: na pocetku sam pokusala ostaviti metar ispred sebe i u sekundi bi se u taj metar uguralo njih 5-6, kao da ce prije stici ako sjednu jedni drugima na glave. Na pocetku sam pokusavala zastititi malo prostora oko male djece, to je opet bila pozivnica da ih se par progura. Na pocetku sam se sa par njih pocela i prepirati, trenutacno bi se povukli, da bi u prvom trenutku nepaznje (zazvonio mi je telefon) opet nekim cudom zavrsili ispred mene. I onda sam skuzila da bilo koja vrsta "otpora" ili pokusaja dovodenja u red nema smisla. Oni su vjerojatno navikli tako formirati redove kao nekakav test snalazljivosti i prepredenosti, to je bila "bitka za opstanak" i maniri nisu imali smisla. Slika je izgledala kao kad ono svinje ulaze u tor pa se naguravaju.
Hrabro sam krenula u borbu i popusila - zadnjih par mi se proguralo pred salterom, jer sam ja stala kod naljepnice stop a oni su uletjeli ispred te naljepnice. Nakon slatkih 45 minuta bliskog susreta i naguravanja kapi znoja su mi curile niz leda i noge, doslovno.
Diplomirala sam aerodrome i to mi se nikada niti sa jednom grupom u jednako dugackim redovima nije dogodilo.
I ne mogu poreci da mi je palo na pamet par ruznih misli o tom nacinu ponasanja i o takvoj kulturi opcenito. Da sam mogla u grupi bi ih teletransportirala nazad u njihovu vukojebinu - a to se zove netrepeljivost.
Suzivot je nekada puno laksi na teoretskoj razini, zao mi je sto sam ruzno pomislila o tim ljudima, sigurno bi bilo jednostavnije pricekat pol sata i ubacit se u neku grupu amerikanaca ili japanaca - ali nije li to linija manjeg otpora, izbjegavanje ili cak rasizam?
Bilo bi pogresno reci da se svi putnici iz arapskih zemalja tako ponasaju, ali kod velikih grupa je nemoguce ne primjetiti odredene opce tendencije.
I opet ne znam da li cu se sljedeci put uvaliti u istu situaciju ako se "pruzi prilika" ili otici na kavu koja mi se ne pije.
|
|
![[Vrh]](http://illiweb.com/fa/subsilver/up_arrow.gif){kind=icon}
Poznavajući sebe, ja bi se vjerojatno 5 minuta suzdržavala, a onda eksplodirala 
No ne bi mi bilo lakše. Prihvaćanje je najbolji način, ali ja takvom načinu još nisam dorasla. 
